-sasvim nevažno.

uvijek žele imati više. da imaju svo bogatstvo svijeta, njima nije dovoljno. nitko, ali nitko od nas nije potpuno zadovoljan sobom. ne razmišljamo o drugima, nego samo kako ćemo udovoljiti sebi. nema čovjeka bez mane. i kažemo da nismo sebični i da smo fer, a svi smo mi najobičnija đubrad. lažemo da bi udovoljili sebi. krademo da bi drugi oko nas imali veće mišljenje o nama. omaložavamo druge, slabije da bi ispali snažniji i bolji. radimo sve da budemo korak ispred nekoga pored sebe. govorimo da nam je do nekoga stalo, da nekoga volimo, a u sebi dobro znamo da to ne osjećamo. i najteže je kada to drugi rade tebi, pa se poslje razočaraš. i razmišljamo samo kako sebi olakšati. zapravo, izmišljamo sve moguće naćine da svoje potrebe i brige stavimo na tuđu grbaću. i sebični smo. ne cijenimo ono što nam daju oni oko nas. uništit ćemo sve nerazmišljajući o trudu i muci onoga tko je to zaradio. gade mi se kada uništavaju ono što nam omogućavaju naši roditelji i naš grad. kada ih gledam kako uništavaju parkove, igrališta i sve ono što nam naš grad daje da bi nama bilo ljepše. faca si ako skineš koš za smeće i isipaš ono što je bilo u njemu, a koš nahitavaš po igralištu. faca ste samo pred maloumnim kretenima koje to fascinira i gledaju te kao nekakvu legendu. isto tako uništavaš imovinu obrtinika i ostalih ljudi koji se svojim radom drže na životu. uništiš mu ono u što ulaže svoj trud i svoje vrijeme. to radiš da bi se nekako dokazao jer drugačije ne možeš. a ne razmišljamo o tome da je to nećiji kruh. omaložavaš onog slabijeg karaktera, nekoga bez nekakvih mogućnosti da napravi nešto, nesposobne ljude. one koji si ne mogu pomoć sami. zapravo, ispadneš veći kreten jer ne možeš naći naćin da bi se u nećemu dokazao. pljujemo po drugačijim osobama, po onima drugačijeg izgleda, stila, vjere... vidiš nekoga u poderanim trapericama i starkama i nazivaš ga klošarom, sotonjarom, ljudožderom. zašto? pomisliš li kada na to kakva je osoba i čini li on nešto negativno drugome. jednostavno, ljudi smo. svi se po nećemu razlikujemo. moramo si svi međusobno dati priliku. ako vidiš trebu u zlatkim najkicama, ili nekog tipa u bijelim lakosticama na ćićak, jakni s perjem i lancem oko vrata smatraš ga većim čovjekom? većina nas da. gade mi se, fuj. imaju para ko blata sa završenom osnovnom školom, na razini su djeteta. zapitamo li se tada odakle im to? pa kada ih slušamo kako govore to je užas. ne mogu složiti jednu normalnu rečenicu. i svijet nije pravedan jer onaj koji se trudi, ima nekakvu veću školu pruža manje mogućnosti za normalan život i da imaju sve što im je potrebno. mislim da ovo svi primjećujemo, i da želimo napraviti nešto da se to promijeni, a nemamo naćina da bi to uspjeli. eto, ovo je dokaz kakvi smo ljudi i koliko se međusobno poštujemo.

o čemu pisati? -iskreno, nemam pojma. svi su nekak loše volje. dani sporo prolaze, dosadno je. škola, kompjuter, trening.. škola, kompjuter, trening. -i to je to. vikendi isto.. ne znam više uopće kada smo svi kao ekipa bili vani.
subotom nas ide 5-ero van, podijeljeni smo u grupe. -sve je sjebano! ništa mi se ne da.. sjedim po cijele dane na
ovoj stolici i puštam cijelo vrijeme dvije pjesme. ne da mi se učit. u školi sjebano. matematika-sjebana. profa neka
nadrkana, kad ju vidim cijeli mi dan sjebe. ovi u školi, živciraju me. -djeca, jebote. dečki ko debili trče po hodnicima, a cure.. jao. neću uopće pričat o tome!
ja sam svijesna da je već kasno i da je 23:00h, ali ne mogu otić spavat sve dok nešta ne napišem. nemam živaca
gledat onaj post. sutra sam u školi 9 sati, pišem tri testa i imam trening u 9 navečer.. i stvarno mi se ne da ništa.
cijeli tjedan čekam vikend u nadi da će subota dobro proć..i onda kurac! ništa niti od toga. ne znam šta se događa
u ovom šugavom Ivaniću. od izlazaka ljeti (10), padamo na nulu. -.-"
i jadno je to, šta se nitko ne trudi da vani bude bolje. svi samo kukaju kak je jadno, a nitko ništa ne poduzima. jao,
pizdim. -sranja i dalje. ljubav, ljubav je sranje. u ovom kratkom vremenu odjeb od dečka koji mi je stvarno znaćio,
pokušaj sa nekom drugom osobom isto, sjebalo se.. i sad, htjela bi nekoga. teško ću ga dobiti! no, dobro... neću se trudit previše da nebi bio već 3. zajeb u ova 2 mjeseca. svakim danom slušam sve više i više nekakvih pričica. i ne
vjerujem kako su jadne. ne želim biti odvratna, ali koje su to drolje. tak nešta izmislit, glupe ste, da! i ne shvaćaju da
mene to ne dira i nastavljaju dalje. ne znam zašto, ali dobro..-svaka budala ima svoje veselje!
više me ništa ne dira. ovo vrijeme...hmm, da. -ovo mi je škola, i drugi puta ću pametnije! ne mogu vjerovat kolko sam
stvari naučila u ovo kratko vrijeme. i više nedam nikome da me sjebe. vjerujem samo onima najdražima, a oni znaju
tko su. i drago mi je. shvatila sam kolko zapravo lijepih osoba ima oko mene. i od sada se trudim samo da bih pomogla njima. čini mi se da jedino oni to i zaslužuju. i, da..hvala vam!
a ja.. a hodam ko neki klošar po Ivaniću i tak mi je svejedno za sve. i dobro se osjećam. više ništa neću skrivat, ispucat ću sve iz sebe, osjećam se tako bolje. -a, pičke koje me pokušavaju skurit na razno-razne naćine. -fak of!
samo daj nemojte bit tolko glupi i srao uokolo o meni, mojoj ekipi i o onome šta je bilo između mene i Karla. - ne petljajte se tamo di stvarno ne trebate. a najžešći su mi oni šta mi dolaze sa forama sve je super, sve 5, a da slušam šta serete uokolo. one dobro znaju tko su to. ne znam hoće li pročitat ovo, no, da. - nisam slijepa, i nisam glupa.. dobro vidim šta se događa oko mene.
- a sada odem. moram učit ujutro još. pozdrav svim mojim stenjačama, spermićima i mojoj zaručnici.
-Volim vas!

i šaljem puse tamo onim droljicama. -buahahahaha.

ludo zaljubljena, sretna, bez ikakvih briga. -to sam bila ja. svo to vrijeme. on mi je bio dovoljan. vidjela sam samo njega. sve drugo, nevažno. i onda, odjednom prestaje. jedna rečenica bila je dovoljna da me toliko shrva. kaže, gotovo je. -ne, ja to ne želim. samo šutim. ne mogu promijeniti ništa. bojala sam se pustiti suzu pred njim. otišao je.
plakala sam. boljelo me. mislila sam samo o tome da sve prestaje. nastavljam bez njegovih zagrljaja, poljubaca i svih nježnih dodira. znala sam da neće biti kao prije. više me nitko neće držati za ruku i voditi me.

-hodam gradom. svaki ćošak me podsjeća na njega. - nostalgija. pored klupica gdje smo sjedili, pored mjesta gdje me prvi puta poljubio, pored sata gdje smo se prvi puta našli... prolazim ulicama i razmišljam kako smo prije onuda prolazili zajedno. činili smo se sretni. i samo me zanima sjeti li se on nas kada to sve gleda, fali li mu to sve?
- ne znam, više ništa ne znam.
bojim se. užasno se bojim. gore se osjećam odkada znam da je druga pored njega. ona zamijenjuje mene. ne, to nije fer. kada se spremam van, samo razmišljam o tome da se nadam da neću naić na njih. ne mogu ga vidjet sa drugom sada, ne. i glupo se osjećam. strah me priznat da sam plakala cijelo vrijeme. i evo, sada sam plakala.
shvatila sam da je on stvarno jedini koji me volio. barem je tako govorio, i ja sam se tako osjećala. -voljeno. osjećala sam se predivno pored njega. a sada, znam da ljubi drugu i da joj govori da je voli. i meni to nedostaje.
-želim početak ljeta. početak veze. izlaske i cijelu ekipu na broju. želim ispijanje bambusa na atomskom. želim sve
ono kako je i bilo. želim da je opet pored mene. prokleto želim! i ne mogu to dobiti. i nemam više snage. umorna
sam od svega, ne mogu stvarno ovako više. ne tražim da mi se vrati.
a drugi samo govore bili su lijep par i on je bio glup, nije trebao. -pustite, ako je sretniji u redu je. ne želim da mi
udovoljava ako nije zadovoljan, nebi bilo isto. što vrijedi forsiranjem? pa baš ništa.
- ne znam što više reći. svakim danom sve više i više jebenih sranja. nakon svega, još uvijek mislim da je predivna
osoba i ako sada nju voli ja tu ne mogu ništa promijeniti. drago mi je zbog njega. a, ja i moja sreća. -ah, valjda će
biti vremena i za to. (volim te.)